Radi svekolikog informiranja potrošača nužno je sagledati stanje zaštite potrošača u Republici Hrvatskoj, a time i Međimurskoj županiji. Naime EK je definirala Politiku zaštite potrošača kao jednu od prioritetnih politika EU.
Dovoljno je reći da Hrvatska nema definiranu Politiku zaštite potrošača, niti ima Strategiju zaštite potrošača. Doduše postoji NPZP koji se mijenja svake tri godine, a njegov sadržaj je ispod razine eseja koji se piše na Državnoj maturi. Dovoljan je podatak da u izradi NPZP do sada nije učestvovao nijedan stručnjak za zaštitu potrošača.
To je nacionalna razina, pa ako tome dodamo da je Vlada RH, preko resornog Ministarstva prekinula svaku potporu projektima udruga za zaštitu potrošača te na taj način pored ostalog ugasila svih 6 savjetovališta za zaštitu potrošača u Hrvatskoj.
Zahvaljujući razumijevanju i zainteresiranosti Međimurske županije koja je saslušala prijedloge udruga za zaštitu potrošača, te prije četiri godine počela sustavno sufinancirati i podupirati projekte udruga za zaštitu potrošača, te ka jedina županija u Hrvatskoj objavljuje javne natječaje za sufinanciranje projekta udruga za zaštitu potrošača.
U raščlambi stanja zaštite potrošača Župana međimurskog i Društva potrošača Međimurja iskristalizirala se ideja da Međimurska županija mora imati savjetovalište za zaštitu potrošača, koje je preuzeti obveze JLS iz Zakona o zaštiti potrošača vezane za informiranje, edukaciju i savjetovanje potrošača.
Temeljem toga je DPM krenulo s pilot projektom „Međimursko savjetovalište potrošača“ 2019. godine, koji je objedinio sve dotadašnje projekt Društva. U to vrijeme vrše se izmjene Zakona o zaštiti potrošača u kojima je pored ostalog navedeno da savjetnici za zaštitu potrošača u Savjetovalištima moraju položiti ispit u Ministarstvo gospodarstva, koji NIKADA do sada nije organiziran. Iz navedenog je jasno da u Hrvatskoj nema nijednog savjetnika za zaštitu potrošača sa certifikatom i dozvolom za savjetovanje.
Tako su potrošači ne samo u Međimurju, nego i u Hrvatskoj ostali bez savjetodavne zaštite.
U dogovoru sa Županijom našlo smo rješenje, te smo projekt „Međimursko savjetovalište potrošača“, preimenovali u „Međimurski info centar potrošača“ i ne dajemo „savjete“, nego informacije. Znači kod nas potrošač može dobiti sve informacije kako zaštiti potrošača prava, ali sam bira na koji način će to uraditi.
Ovo je bilo nužno reći da se shvati, da MICP nije nečija ideja nastala preko noći, istresena iz rukava, već je planska operacionalizacija Politike zaštite potrošača Međimurske županije. Stoga i Međimurska županija pruža maksimalnu moguću potporu i svekoliko, a ne samo financijsku.
Danas bez lažne skromnosti ističemo da je MICP jedino savjetovalište tj. info centar za zaštitu potrošača koji vodi jedna udruga u Hrvatskoj. Naravno i druge udruge pomažu potrošačima, ali nijedna nema savjetovalište (info centar).
Sada je Međimurska županija jednina županija u Hrvatskoj koja ima Savjetovalište za zaštitu potrošača.
Ove godine smo krenuli vrlo ambiciozno s željom da zaposlimo pravnog stručnjaka koji bi mogao pružiti u konkretniju pravnu pomoć potrošačima. U toj ideju smo se sa projektom MICP javili na javne natječaje svih 25 JLS u Međimurskoj županiji i Županijski natječaj. Znači napravilo smo 26 projekta.
No Korona kriza nam je poremetila planove, posebice što su JLS morale znatno smanjiti sufinanciranje projekta, a drugi problem je bio što nam sve JLS nisu prihvatile projekt. Nebitan je razlog, iako nijedan nije zbog nekvalitetnog projekta. Projekt je prihvatilo 15 Općina, Grad Čakovec i Međimurska županija, a projekt nisu željeli sufinancirati gradovi Mursko Središće i Prelog, te Općine: Donja Dubrava, Goričan, Kotoriba, Sveta Marija i Šenkovec.
Mogli smo u provedbi projekta odbiti pomagati potrošačima iz navedenih JLS, ali nismo, neka njima služi na čast što pomoć u ostvarivanju potrošačkih prava potrošačima sa njihovog teritorija plaćaju druge JLS i Županija. MICP ne vrši diskriminaciju potrošača po bilo kojoj osnovi, pa ni po kriteriju koja je JLS sufinancirala projekt.
Temeljne informacije o stanju zaštite potrošača, te mogućnosti zaštite potrošačkih prava potrošači mogu naći na našim mrežnim stranicama www.dpm.hr, te konkretnije na mrežnoj stranici projekta www.savjetovaliste.info. Također su sve informacije na pripadajućim profilima društvenih mreža: Facebook, Twitter, LinkedIn i Youtube. Osim toga DPM objavljuje periodični newsletter „Obaviješten ne luta“ koji se dostavlja pretplatnicima. Pored navedenog s zahvalnošću ističem da naši medijski pokrovitelji (Radio 105 i Međimurske novine) prenose vrlo korisne informacije potrošačima, a pored toga su na neki način sastavnice MICP, jer i preko njih potrošači mogu dobiti informacije i savjete. To u na Radio 105 emisije Glas potrošača, svaki drugi utorak, te kolumna u Međimurskim novinama voditelja MICP svaki drugi petak.
Za konkretne informacije i upite za pomoć u ostvarivanju potrošačkih prava potrošači se mogu obratiti MICP putem elektroničke pošte Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite., 24 sata dnevno, a pored toga je potrošačima na raspolaganju besplatni info telefona 0800/42-00 koji je u funkciji svaki radni dan od 09:00 do 13:00 sati. Radno vrijeme je ograničeno zbog razloga navedenih u predstavljaju, jer su nam znatno smanjena sredstva.
Činjenica je da su potrošači u Hrvatskoj u cjelini vrlo slabo informirani. Ustvari stvorila se atmosfera da su udruge za zaštitu potrošača agencije koje potrošačima moraju pomagati u nevolji, pa se ne učlanjuju u udruge i žive u uvjerenju kao udruge dobivaju velike novce od države i županije, što je totalna zabluda. Udruge se sufinanciraju iz članarine i projekta s tim da od trgovaca prema Zakonu o zaštiti potrošača ne smijemo primati donacije.
U ovoj godini do sada je u MICP preko 2.000 potrošača zatražilo informacije o zaštiti svojih potrošačkih prava preko info telefona, aplikacija Skype, Viber, WhatsApp i Messenger, te elektroničkom poštom. Zbog Korona krize Ured tj. savjetovanje face to face nije bio u funkciji.
Potrošači su najviše prigovora imali na poslovanje teleoperatera, no za razliku od prijašnjih godina kada su bile žalbe na kvalitetu usluge, sada su žalbe na nepoštenu poslovnu praksu teleoperatera, od krivog obračuna, račun za nepostojeću uslugu, te priznavanje jamstva i materijalnog nedostatka.
Zbog ovog potonjeg koristim priliku da pojasnim jednu stvar potrošačima koji nas slušaju. Kupovina robe/proizvoda/usluge predstavlja sklapanje ugovora između potrošača i trgovca. Kod tehničkih proizvoda dobiva se jamstvo ispravnosti na određeni period, te postoji odgovornost za materijalni nedostatak (znači nedostatak koji je postojao u trenutku kupnje). U tom vremenu (znači jamstva i/ili materijalnog nedostatka) sve eventualne probleme s kupljenim proizvodom potrošač rješava s trgovcem. Ustalila se praksa kod trgovaca, posebno sa elektroničkom opremom, ali i drugim tehničkim proizvodima, da potrošače su slučaju prigovora zbog kvara, šalju ovlaštenim servisima. Kad se radi u mobitelima i laptopima, ustaljena dijagnoza 80% je da je u uređaj ušla voda. Znači potrošač je „kupio mobitel odnio ga doma, bacio u kadu s vodom da bi ujutro reklamirao mobitel da ne radi“.
No, šalu na stranu, kod kupovine se kao što navedeno sklapa ugovor između trgovca i potrošača tj. potrošač ne sklapa ugovor s proizvođačem ili servisom. Te u tom periodu svi problemi se moraju rješavati s trgovcem. Mi u MICP tvrdimo da potrošači kupuju proizvode, recimo mobitel da ga koriste, a ne da ga šalju u servis. Moguće je da se kvar iz nekog razloga dogodi, ali on se mora otkloniti u najkraćem mogućem roku inače ako potrošač ima štetu jer nije mogao koristiti kupljeni proizvod ima pravo na pravičnu naknadu. Trgovac koji prodaje robu, mora znati osnovne karakteristike proizvoda i mora biti osposobljen da kada se npr. potrošač poziva na materijalni nedostatak može utvrditi je li proizvod zaista pokvaren, je li oštećen, te potrošaču riješiti problem odmah, a ne zavlačiti slanjem proizvoda u neki servis gdje se u pravilu zna kakva će biti dijagnoza.
No, ako se i to dogodi, većina potrošača ne zna da ima pravo na nezavisno vještačenje koje plaća trgovac, pod određenim zakonskim uvjetima.
Na drugom mjestu su upiti vezani za ovrhe. Ovdje je jedan veliki problem što nam se potrošači obraćaju kada su iskoristili sve druge mogućnosti po svojoj procjeni i kada je ovrha postala pravosnažna. Tada je jako, jako teško pomoći da se izbjegnu troškovi ovrhe i sama ovrha. A nikada do sada se nije dogodilo da je potrošač prije dizanja kredita ili sklapanja ugovora nazvao i pitao na što da obrati pažnju.
Tako smo svjedoci trgovanja dugom potrošača, pozivanjem na Cesiju koju definira Zakon o obveznim odnosima. No, kod sklapanja ugovora (nebitno krediti ili nešto drugo) potrošač ima pravo odbiti da se na njegov eventualni dug može primijeniti Cesija. U tom slučaju banka, trgovac … ne mogu prodati taj dug. To bi banke i trgovci trebali upozoravati kod sklapanja ugovora, ali to ne čine, te kako izrijekom nije spriječena Cesija, posebno banke i teleoperateri to masovno koriste.
Da ne nabrajamo sva pojedinačna pitanja, može se zaključiti da je temelj zaštite potrošača – informiranost potrošača, a samo informirani potrošači su zaštićeni potrošači. A da bi bilo informirani nužno je da budu članovu udruga.
I lov i ribolov bez dozvole tj. članstva u društvu (udruzi) predstavlja krivolov.
Kad to potrošači shvate i prihvate, samo nebo će nam biti granica.
MICP (Ž.T.)
