Izlazak prosječnog hrvatskog potrošača iz prezaduženosti

Društvo potrošača Međimurja preko već godinama daje savjete kako izaći iz prezaduženosti što je i javno objavljeno (Kako se žaliti - 6 dragocjenih savjeta), no činjenice pokazuju da jako malo potrošača dužnika želi rješavati svoje financijske probleme. Koji je razlog, teško je naći univerzalno pojašnjenje, ali u većini slučajeva se radi o tome da potrošač ne želi prihvatiti činjenici da je u problemima.

Zbog toga se u fazi nastanka problema samo mali broj potrošača odlučuje potražiti pomoć i tako spriječiti veće probleme, dok nijedan potrošač do sada nije zatražio pomoć kod zaduživanja, već su bez razmišljanja ušli u ralje financijske administracije, što neminovno dovodi do osobnog lock down-a.

Zadnjih godina čak su se dužnici, blokirani i ovršeni pokušali organizirati preko udruga, no razvidno je da se te udruge ne bave financijskim opismenjavanjem potrošača, niti stručnom pomoći potrošačima u problemima, već isključivo kritiziranje sustava te traženjem krivca za osobne dugove negdje drugdje, a ne u potrošaču koji je dug stvorio i svojim nonšalantnim odnosom „meni nitko ne može ništa“ doveo sebe u dužničko ropstvo.

Činjenica je da je za svaki ulazak u dužničko ropstvo isključivi krivac sam potrošač. Nema opravdanog razloga za to, jer se zapravo radi o namjernom ulasku u dužničko ropstvo, računajući da će netko drugi podmiriti njihov dug ili kako oni smatraju „da im se oproste dugovi, jer i „velikim dužnicima“ se dugovi opraštaju.

Ovo izgleda grubo na prvi pogled, no činjenice govore da su potrošači financijski nepismeni, da su u probleme ušli nepromišljeno, a nažalost ponekad čak i s namjerom, jer su „čuli da se to ne mora plaćati“.

Potrošači pomoć u udrugama u pravilu traže kada su iskoristili sve druge mogućnosti, svađe i prijetnje, a nažalost kad se obrate udruzi za pomoć onda doziraju informacije ne bi li aktivistu u udruzi uvjerili da su u pravu jer smatraju da će time riješiti svoj problem (dug). U takvim slučajevi kada udruga krene kroz institucije i preko vjerovnika rješavati problem potrošača, aktivisti se nađu u vrlo neugodnom položaju kad dobiju kompletne informacije i saznaju da je „potrošač u problemima“ već puno puta zvao i pisao vjerovniku, ali ne da pokuša iznaći rješenje, nego je bio vrlo neugodan, okrivio je vjerovnika da je lopov, da će on njemu pokazati, da će ga „dati u medije“, da će ga prijaviti udrugama za zaštitu potrošača, te je na taj način prekinuo svaki kontakt s vjerovnikom.

Naravno vjerovnik tada poseže za onim što mu je dostupno, a to je Zakon o ovrhama (ma kakav bio) ili jednostavno se ne želi povlačiti po sudovima pa primijeni instrument Cesije i proda dug.

A te „specijalizirane“ udruge za „pomoć“ blokiranima i ovršenima su se nažalost pretvorile u generatore nezadovoljstva potrošača. Te udruge napadaju (pokušavaju srušiti) Vladu RH, resorna Ministarstva, pravosudna tijela i institucije, a svoju aktivnost na terenu pokazuju pokušajima fizičkog ometanja provođenja pravde. Ima doduše opravdanih slučajeva za takvo postupanje, ali time se ne rješava problem dužničkog ropstva potrošača. Dug ne može nestati !!!!!!!

Ali ovdje zabrinjava jedna druga pojava koja se pojavila u Hrvatskoj od pretprošlim Parlamentarnih izbora, a to je da upravo te udruge za pomoć ovršenima i blokiranima postale produžena ruka pojedinih političkih Stranaka, što predstavlja zloupotrebu potrošača. I tu se izgubio smisao djelovanja civilnog sektora, koji ima intencije da se pretvori o oporbu Vladi RH, bez spremnosti i želje za suradnjom, što ima višestruke negativne posljedice na potrošača i posebno djelatnost „zaštita prava potrošača“ u civilnom sektoru-

Ovdje za sada ostavimo za drugu temu tko se sve bogati na dugu potrošača koji nepromišljeno i naivno ušao u dužničko ropstvo, ovdje želimo ukazati na financijski nepismenost potrošača, koja je uzrok svih današnjih problema i preko 300.000 ovršenih potrošača Republike Hrvatske.

Jer kako opravdati da je potrošač jamac „prijatelju“ ili rođaku ili čak nepoznatom čovjeku kod dizanja kredita ili kupovine automobila, a da pri tom nije zaštitio svoja prava kao jamac tj. da može namiriti dug, ako potrošač koji je uzeo kredit iz bilo kojeg razloga prestane otplaćivati kredit?

Zašto bi netko „morao“ uzeti kredit, a nema sigurne perspektive da ga vrati? Je li mu jamac pomogao pristankom da bude jamac ili ka je potaknuo da uđe u dužničko ropstvo, pa često i on zajedno s njime.

S druge strane neki potrošač smatraju da baš oni ne moraju plaćati javne usluge. Često i jesu u problemima, ali institucije sistema imaju rješenja za pomoć u takvim situacijama, no potrošači ih ne traže i ne koriste, već odlučuju da oni to neće platiti. Puno potrošača je ušlo u probleme s odlukom da neće plaćati HRT pristojbu ili da neće platiti Dnevnu parkirnu kartu koju im je „onaj idiot“ ostavio za brisačem. Pa kad stigne obavijest o ovrsi i potrošač vidi sporedne troškove, to ga još više uvrsti u odluci da neće platiti, te se tako zbog duga manjeg os 100 kn dovede u situaciju da plaća i preko deset puta veći trošak, pa kako ostaje kod svoje odluke da on to neće platiti dođe u poziciju da jedini dom ode na bubanj.

Naravno da postoje lihvarski krediti, nepošteni krediti i upravo zato govorimo i financijskoj pismenosti i svi to znaju i bore se protiv toga tko kako zna i umije. Jedino potrošači ne želi biti informirani, ne želi čuti savjeti, ne žele nazočiti edukacijama, ali kad zapadnu u probleme spremni su „rušiti državu“. To je naravi hrvatskih potrošača, jer ako je potrošač kažnjen za prebrzu vožnju, a znao je za ograničenje brzine i visinu kazne ako je prekorači, nije kriv on što je nagazio papučicu gasa nego onaj „debil od prometnjaka“ koji ga je zaustavio ili u najboljem slučaju nebaždarena nadzorna kamera koja je izmjerila brzinu.

Neupitno je da pred udrugama za zaštitu potrošača stoji povijesna zadaća da krenu s projektima u plansko financijsko opismenjavanje potrošača. U Registru udruga RH je 106 udruga prijavilo djelatnost „7.7. zaštita potrošača“, a nijedna ne provodi projekte financijskog opismenjavanja, nijedna nema „savjetovalište za izlazak iz prezaduženosti“. Ima za to više razloga, no temeljni je da udruge za zaštitu potrošača nemaju mogućnosti u Hrvatskoj osposobiti svoje aktiviste u takvim oblicima zaštite potrošača, jer činjenica je da je samo informiran, educiran i potrošački pismen potrošač zaštićen potrošač.

Pojavila se nedavno jedna nova udruga na potrošačkoj sceni, to je "PADOBRAN" - UDRUGA ZA FINANCIJSKU INKLUZIJU, koja ima prijavljenu ciljanu skupinu „071 POTROŠAČI“, ali nema djelatnost „7.7. zaštita prava potrošača“. Ta udruga je u suradnju s HNB, FINA-om i Večernjim listom otvorima „financijsko savjetovalište“ u poslovnici FINE u Zagrebu, a u programu navode da su udruga za financijsku inkluziju, što znači da financijski isključene građane vraćaju „u život“, pomažu im u stavljanju financijske situacije pod kontrolu i upravljanju osobnim financijama.

Nepravedno bi bilo ocjenjivati udrugu na temelju do sada dostupnih sadržaja u medijima, jer udruga djeluje od 16.09.2019, što znači da je tek nakon godinu dana mogla krenuti s aktivnostima punog kapaciteta.

Za sada je razvidno je pokazuje jedna novi model, novi pristup rješavanju problema, a to je rješavanje potrošačkih problema unutar institucija u postojećem zakonodavnom okviru. To je velika razlika od prije navedenih „oporbenih udruga“. Udruga PADOBRAN ima program da potrošača izvuče iz ralja dužničkog ropstva. Jesu li hrvatski potrošači spremi prihvatiti takav pristup rješavanju svojih problema pokazati će vrijeme, a s obzirom na partnere, Udruga Padobran ne bi trebala imati financijskih problema što je veliki čimbenik u uspješnom djelovanju udruge.

Stoga za početak prenosimo dijelove njihovog financijskih opismenjavanja potrošača. Pa ako potrošači iskažu interes za takvo rješavanje financijskih problema, Društvo potrošača Međimurja će ih rado povezati s Udrugom PADOBRAN.

PADOBRAN" - UDRUGA ZA FINANCIJSKU INKLUZIJU